Kako sam i najavila, odlučila sam pokušati s ovim tipom posta, jer vam se zadnji toliko svidio, pa ćemo vidjeti kako će ići. Ako primjetim da je to nešto što vas i dalje zanima, ja ću i dalje pisati. U našem okruženju ima materijala koliko hoćete.
Danas jedna lijepa i inspirativna priča o našim dragim drogerijama, ljekarnama i ostalim mjestima gdje mi ne dolazimo kupiti šminku, već ukrasti sve što nam se nađe na putu, od šminke do wc papira.
Post je inspirian stvarnim događajima. Kao i svaki. Ali ono. Čisto da znate.
Koliko puta vam se dogodilo da uđete u trgovinu i osjetite bol na leđima, osjetite kako vam para kosti i kožu i mišiće? I to ne zato što imate vreću punu para na leđima ili vreću punu stvari koje ćete kupiti, nažalost. Već bol od usijanog pogleda ogorčene žene koja stoji i bulji u vas i čeka. Da vi nešto ukradete.
I prije nego što mi se jave žene koje to rade s opravdanjima, ja vas razumijem. Well, i ja sam to radila u dm-u. Sve mi je jasno. Ali stvar je u tom da sam ja to radila tako da bih stala negdje dalje i pratila cijeli dio koji je moj. Nisam pratila ljude, nisam išla u korak s njima i puhala im u uho.
Dakle, dolazim u Muller ostaviti svoje novce. Dolazim i vidim da su nabili cijene na proizvod koji sam prije kupovine dobro proučila i znam da je cijena veća za 150%. I nema frke, to je cijena koju ću platiti jer sam tako odlučila.
Naravno da nema moje nijanse i mog podtona, pa pitam jesu li to sve nijanse koje imaju. Pristojna sam i draga. Pa, mislim. Uvijek sam. 😀
Žena, za koju se iskreno nadam da tamo nikog ne šminka ( i sada se iskreno nadam da to ljudi ne misle kad mene vide, haha) meni govori bezobrazno i jako “pametno” da su to sve nijanse koje postoje. Btw. da vam dočaram, imaju pet ili šest narančastih nijansi i jednu roza. Inače, ženu ćemo zvati kao “žena razlivene obrve”.
I dalje pristojno odgovaram da to nisu sve nijanse, ima ih najmanje 12 i samo pitam jesu li ih možda negdje drugdje izložili jer vidim da su pogreškom kod tih testera i testeri drugog pudera.
Sada kreće priča kako se bira puder i žena zaključava ladicu i povlači se.
Kako sam došla po neki novi puder, odlučim pregledati što još postoji u tom mom ionako zakinutom (za proizvode) Mulleru i tu počinje moj napeti triler s oznakom -18- u ćošku televizora. Žena razlivene obrve hoda za mnom tako da, ne samo da osjetim probadanje pogleda, već ju vidim, jer stoji kraj mene na par koraka. Kako ja prođem u drugi red, tako prođe i ona.
Gledam nijanse pudera, ali više ništa ne vidim. Vidim samo nju, svuda vidim nju. Uzimam puder, a u odrazu ppklopca vidim nju. Osjećam kako se znojim od stresa. Ljudi, ja se ne zezam. Meni je vruće kao da je vani 40 stupnjeva, a ne oko 0.
Sad već i ja mislim da ću nešto ukrasti i samu sebe pratim da vidim koji je moj plijen.
Odjednom, dolazi kolegica jer žena s obrvom mora otići na minutu, a ne može se okorjeli kriminalac poput mene koji svaki mjesec svoje novce ostavlja u Mulleru ostaviti bez nadzora. Kolegica se kreće kako se krećem ja i odjednom stane poput vojnika, s rukama na leđima i ja si mislim, gotovo je. Sigurno sam nešto ukrala. Sjetim se da nisam i da je ovo što osjećam ljutnja, a ne krivnja. Lijepo se okrenem i pitam kolegicu vidi li me dobro, a ona blijedo gleda u mene.
U tom trenutku odlazim s dečkom do blagajne i odlučila sam da ništa neću kupiti, sad, kao ni poslije.
Na blagajni ljubazno pitam ženu je li to neka politika trgovine ne dati mušterijama da dišu, biti im za vratom i pratiti svaki pokret tako da se neprestano osjećamo kao lopovi. Moje pitanje je popratio i mali govor o tome koliko je to odvratno iskustvo i kako moje novce više neće vidjeti. (Ne brinite, znam da im moji novci ne znače baš ništa, ali to se tako kaže, da se bar ne osjećam kao zadnja glista iz neke moke rupe.)
Ja to ne razumijem, nikad neću. Bilo gdje drugdje u Europi, možete tražiti tester, dobiti tester, možete sami probati, može vam netko pomoći. Od koga da ja tražim pomoć kad sam nažalost stručnija od žena koje tamo rade? I to ne zato što sam ja sad puna sebe pa sam se umislila, nego jesam. Kako ja znam gotovo o svakom proizvodu tamo barem jednu informaciju, dok one ne znaju nijednu?
Shvaćam da ljudi kradu, ali što je previše, previše je.
Koje je vaše “najdraže” iskustvo s tetama iz drogerija?
Moram priznati da je meni ovo, jer sam se prvi put usudila i prigovoriti takvom ponašanju.
Pišite mi u komentare i čitamo se brzo!
Odgovori