BLOGMAS #12: BEZ DLAKE NA JEZIKU - TI TO MOŽEŠ ili zašto ne vjerujem u ono "Nikad ne odustaj"

Ne znam kako vama, ali uz puno rada, ovaj Blogmas je proletio. Dugo sam razmišljala o sadržajima koji će se naći na blogu, hoću li stići sve što sam mislila, koja ću darivanja uspjeti organizirati i slično. Ipak, bitno je bilo i kako ću završiti ovu Blogmas seriju. Nije mi dugo trebalo da shvatim, da ništa bolje ne može biti nego čista iskrenost koja udara u glavu. Ne, ovo nije još jedan tekst pun onih "baci glitter ponedjeljku u oči, kreni u teretanu od prvog nove godine" i sličnih sadržaja. Ovo je jedan jednostavan post u kojem ću vam reći koliko ste svi prekrasni i objasniti vam, ako već niste našli razloge, zašto trebate vjerovati u sebe.



Kroz život prođemo kroz svakakve situacije. Neki ljudi imaju sreće da do 25. gotovo ne osjete što je to život, a neki, poput mene i vjerujem još dosta vas koji ovo čitate, do 25. prođu zapravo oko pedeset godina života. Pa se, umjesto da razmišljaju kao svi mladi, osjećaju duplo starije i zapravo ih zamaraju one površne stvari kojima se drugi opterecuju, na način da im nije jasno zašto bi netko o tome razmišljao uopće.

Koliko ste puta u životu stajali pred nekom preprekom i razmišljali da odustanete?
Preprekom, bilo kakvom, koja se činila kao zid, a možda i veća.
Kad vaš unutarnji glas vrišti "nemoj", "ne možeš", "odustani". Kad vam govori koliko će vam biti loše, kako ćete posrnuti, srušiti se, razbiti, zabiti. Kad vam govori sve najgore što vam se može dogoditi, a vi stojite pred tim zidom. Vidite nekoliko slika, jednu u kojoj odustajate, vraćate se u svoju mirnu zonu, drugu u kojoj dolazite do željenog cilja, treću u kojoj ipak ne odustanete, ali se osjećate loše nakon prolaska prepreke.

No, znate što?
Sve tri situacije su u redu. Odustati je u redu, posrnuti isto. U redu je i napraviti taj korak naprijed u totalnom grču i strahu, ako ga možete izdržati.


Čak i ako ne možete izdržati, i morate sami sebi reći da odustajete. I to je u redu.


Dosad sam uvijek vjerovala onim natpisima koji kažu "nikad ne odustaj, u comfort zoni nema ništa novo..." i sl. I uopće se ne slažem s tim. Zašto ne biste odustali ako sada niste spremni na korak naprijed, zašto ne biste stali i rekli "da, odustajem sad, ali pokušati ću poslije, kad budem spremna/spreman". Zašto je toliko loše ne biti spreman na nešto?

Ako sada niste spremni na korak naprijed, to samo znači da ćete u svojoj comfort zoni razmišljati o tome, raditi na tome i kad opet dođe vrijeme za taj korak, bit ćete jači nego prošli put. I možda vas to prvo odustajanje dovede do takvih pobjeda, kakve ne možete ni zamisliti.


Prije će odmoran um i tijelo pobijediti prepreke, nego ono tijelo koje se bori s onim za što nije spremno. Kakve će nove prepreke moći prijeći to tijelo, iscrpljeno i potrošeno?

Isto tako, ako dođete pred taj zid i osjećate u sebi da ne možete preko njega, ali toliko žarko želite, zatvorite oči i krenite. Vaš um će vas odvesti tamo gdje zapravo želite biti.
Znati što točno želite je totalno zeznuta stvar. Svi naši strahovi, fobije, prošlost, budućnost, sve leži uz tu odluku, i svaka nabrojana stavka ima svoje mišljenje o tome što biste vi trebali napraviti.



Godinama sam htjela postati vizažist, godinama sam odlučivala hoću li upisati školu, tečaj, štogod, i svaki put kad bih došla do tog dana, osjećala sam takav pritisak i teret na leđima. Nijednom nisam znala zašto, znala sam samo da ne mogu. I odustala sam. Ne trebam vam govoriti da sam se osjećala kao totalni idiot jer nitko drugi nikad ne odustaje, a ja odustala nekoliko puta.

Ove godine mi se valjda stoti put pružila prilika da postanem vizažist, i u rujnu sam odlučila da je to to. Ovaj put nema odustajanja, platila sve što sam trebala i krenula dalje. Ne moram vam reći da me prošlost vukla za rukav i govorila mi da nemam dovoljno snage da napravim taj korak, da sam svaki put dosad odustala i da ću opet. I kako su se dani škole približavali, tako sam ja više htjela odustati. No, nekako, dok sam pravila taj korak naprijed, taj koji je toliko teško napraviti i dok je sve u meni vrištalo da ne idem, ja nisam odustala. I u strahu i grču sam napravila taj korak i došla na mjesto gdje mi je bilo toliko lijepo, da sam uvjerena da mi je taj potez bio jedan od najboljih poteza godine.

I za vrijeme škole sam shvatila da tada nisam znala zašto sam svaki put morala odustati, nije mi bilo jasno odakle dolaze ti osjećaji, ali odjednom je sve imalo smisla. Shvaćala sam da bi bila ogromna pogreška da sam otišla bilo koji put ranije i da iskustvno ne bi bilo ni blizu ovako obogacujuce i poucno kao sto je na kraju bilo.

To mi je otvorilo oči za brojne situacije i postala sam svjesna koliko je važno slušati sebe i ono što nam naš cijeli ogranizam govori. Jer kad tijelo i um govore, oni nam objašnjavaju ono što zapravo mislimo i osjećamo, ali nismo dovoljno snažni da sami sebi priznamo.



Koji god da je vaš korak sljedeći, neka bude baš takav kakav vi želite da bude. Ne roditelji, bake i djedovi, prijatelji, nitko. Poštujte druge, ali ne uzimajte njihovo mišljenje za sebe. Netko će odlučiti za vas, no ta osoba neće živjeti u vašoj duši kad budete sretni, žalosni, ako se budete kajali ili budete ponosni. Ne slušajte one koji ne znaju, ni one koji znaju.

Nemojte zauvijek odustati, odustanite trenutno, odmorite se i vratite se jači!

Vjerujte u sebe i svaki svoj korak. Kad je teško, vrisnite. Vrištite iznutra, vrištite vani, osjećajte, ne odustajte od života. Sve se događa s razlogom, samo ga možda još ne vidite, a kad shvatite, sve će odjednom sjesti na svoje mjesto. Ja vjerujem da vi to možete, kakva god vaša borba bila.

*sve slike su preuzete s neta i nijednu ne posjedujem

Primjedbe

  1. Da se sve događa s razlogom sam još davno naučila i duboko vjerujem u to. O odustajanju možda imam nešto drugačiji stav, jer me sila prilika naučila da ako želim opstati i ostvariti sve ono što imam na umu, nema odustajanja. Poklekne čovjek puno puta u životu, strese prašinu sa sebe i krene dalje, doduše malo oprezniji. Ali isto tako, kao što si i sama rekla, ne treba forsirati neke stvari, ako za njih nisi spreman. Naučila sam i sama da nema smisla pitati se stalno "zašto se meni nešto ne događa", ako sam trenutno totalno izgubljena sa sobom i sa svojom budućnošću i ne znam kojim putem idem. :) Sve u svemu, jako lijep post dobre tematike. Smatram da smo svi u današnjem svijetu okupirani, točnije, bombardirani, savršenim ljudima i savršenim životima, pa mislimo da sve treba biti savršeno. Iako je sve baš tako ljudski i neperfekcionistički divno, zanimljivo, pa počesto i smiješno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako si to lijepo srocila, posebno ovaj dio s teznjom za savrsenstvom jer nas uvjeravaju da su svi i da je sve savrseno. Ne moze biti savrseno i iako je tesko, treba biti svjestan toga i prestati se neprestano boriti s vjetrenjacama.
      Hvala ti puno na ovom divnom komentaru 💞

      Izbriši
  2. Super tema za post.. I slazem se s tobom... Svatko ima ono svoje vrijeme samo treba biti uporan..
    I čestitke na položenom zvanju vizažist.. Bravo

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, a to vrijeme ce doci, prije ili kasnije.
      Hvala ti puno, draga! 💞

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi